UČITELJICA (50) Draga djeco, vaša majka je ovisnica. Ujutro sam predavala u školi, a navečer kockala

U vrijeme koronavirusa i lockdowna čak 30 posto povećao se broj ovisnika koji traže spas u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan

U zadnje tri godine gotovo svake noći bila sam u automat klubu. Živjela sam sama. Sve je krenulo u najgorem periodu mog života, kada su djeca otišla od kuće i više me nisu trebala. Počela sam gomilati gubitke, gubila sam kontrolu. Više nisam osjećala vrijednost novca, on mi je postao samo papir. Dobitak mi tada više nije niti bio važan, važna je bila samo igra, da sam što dulje u igri. Ništa me više nije veselilo. Nema dobitka zbog kojeg bih rekla ‘izvrsno, s ovim ću pokriti sve i tu je kraj’. To nije postojalo. Mislila sam samo o kocki. Gubila sam radnu sposobnost, nisam više bila fokusirana, sve sam samo odrađivala. Motivacija mi je bila nikakva. Nisam mogla jesti, nešto bih stavila u usta čisto da preživim, sve se poremetilo. Noćima nisam spavala, samo sam igrala, igrala… A klubovi rade cijele noći. To je pakao, Danteov deveti krug – priča mi plavokosa 50-godišnjakinja, nježnih crta lica. Učiteljica je razredne nastave i majka dvoje odrasle djece. Živi u manjem mjestu, a posljednja tri mjeseca gotovo je svakodnevno dolazila na liječenje od ovisnosti o kocki u zagrebačku Psihijatrijsku bolnicu “Sveti Ivan”.

Nedavno provedena istraživanja pokazuju šokantne brojke – u Hrvatskoj je gotovo 100.000 ljudi ovisno o kockanju, a od prvog lockdowna zbog korone u proljeće značajno raste ovisnost o klađenju i kockanju preko interneta. Gotovo 70 posto onih koji su već liječili ovisnost o igrama na sreću, unatrag nekoliko mjeseci razvili su i ovisnost o online klađenju i kockanju.

Problem je još veći zato što ovisnost ne pogađa samo kockara, nego u prosjeku još od 4 do 8 osoba iz njegove najbliže okoline.

Od proljeća u bolnici “Sveti Ivan” imaju 30-postotno povećanje broja ovisnika na liječenju.

Tamo posljednjih pet godina radi jedina Dnevna bolnica za ovisnost o kockanju u Hrvatskoj. Kroz nju je dosad prošlo više od 400 ovisnika i članova njihovih obitelji.

Kod većine njih, a tako i kod moje sugovornice, sve je krenulo bezazleno. Bila je u ranim 40-ima, rastavljena, majka dvoje djece, i godinama je radila u školi. Privukao ju je muškarac o kojem nije puno znala.

“U početku smo zajedno odlazili na piće. Tada nije bilo toliko automat klubova, ali je svaki kafić imao te aparate. Gdje god bismo došli, oni su bili tamo. Nakon nekog vremena je rekao ‘mogli bismo se zabaviti’. I ja sam pristala. Znate, ja sam rasla u idealnim uvjetima, u sređenoj obitelji punoj ljubavi, roditelji su mi sve omogućili. Uvijek uzorna u školi, fakultet, doškolovanje, napredovanje u struci… Bila sam drugi film od svega što je moj partner bio. Ali, kako se kaže, ljubav je slijepa. A ja sam njega stvarno voljela” počinje priču.

Priča mi kako je sve u početku bilo bezazleno, bez gubitaka.

No onda se dogodio dobitak. I to velik.

– To je najveći problem. Ta početnička sreća vam daje lažnu sliku o svemu tome. Da je moguće zaraditi. Ja sam tada dobila 12.000 kuna. To je za mene bio enorman iznos. Na prvi dodir aparata. To je šok! Čini se kao laka zarada – deset kuna ubacite u aparat, ogromni dobitak se u trenu pokaže na ekranu, a podižete ga na izlazu. Naravno da sam bila sretna, tko ne bi bio. Nisam ja taj prvi dobitak vratila u aparat i potrošila na kocku. Priuštila sam si neka zadovoljstva, otišli smo u restoran, kupila sam odjeću na koju dotad nisam niti pomišljala, djeci svakome ponešto da ih razveselim. Nisam osjećala nikakav problem, zabavno je i ja dobivam. Fizički sam se odlično osjećala. Ovisnost o kocki nije bolest u kojoj vas nešto boli. To ide vrlo, vrlo postupno”, priča mi

Njen početak ovisnosti dobro zna dr. Davor Bodor, voditelj Dnevne bolnice za ovisnost o kocki. Najveći broj njihovih pacijenata je ovisan o sportskom klađenju, igranju na aparatima i ruletu, što su igre najvećeg ovisničkog potencijala odnosno igre najrizičnije za razvoj ovisnosti.

“Sve igre na sreću imaju određeni ovisnički potencijal, odnosno potencijal da igrača uvuku u obrazac igranja koji je patološki”.

Ni moja sugovornica u početku nije shvaćala u što se uplela. Radila je, imala dodatne poslove…Bila je u nekom drugom svijetu od toga. Međutim, njen partner ne. Njemu je kocka bila na prvome mjestu, bio je patološki kockar s kojim je žvjela. S njenom djecom bio je u dobrim odnosima, i od njih je vješto skrivao svoje pravo lice. Bio je dobar prema njima i oni su bili zadovoljni jer nije bila sama.

– Kockari su vrlo vješti manipulatori. Govorim to jer sam i sama to radila. Kakve su to kreacije, ja ne znam tko bi smislio te priče koje stvarate samo da biste došli do novca.

Kad god smo negdje htjeli izaći vani, on bi rekao ‘ja znam kamo ti želiš ići’, a ja želeći njemu ugoditi uvijek sam odlazila gdje god me vodio. I tako smo se godinama zabavljali.

image

Učiteljica (50) razredne nastave i majka dvoje odrasle djece

Marko Miscevic/Cropix

Prije šest godina odveo me prvi put u pravi automat klub. Ogromno šarenilo, zvukovi, ugodni mirisi koje puštaju po prostoru, blinkanje… Kao da ste ušli u neki drugi svijet. Nikad prije nisam bila tamo. Unutra je uvijek isto, nema dana i noći, realitet nestane istog trena. I što je najgore, ja sam i dalje dobivala. To je prva kockarska faza” – nastavlja dalje.

Njen partner je vječito bio u nekim novčanim problemima, i ona to, priznaje, nikako nije mogla pohvatati. Bila mu je izvor financiranja.

– Nisu to bili neki veliki iznosi, nekoliko stotina kuna u početku. Dok sam ja dobivala, bez problema sam mu davala. Međutim, uslijedila je i faza gubitaka. Ulažete, ulažete, a ništa ne dobivate. I onda – panika. Želite vratiti. Povećavate ulog. I sve više gubite. Nakon određenog vremena krenula je njegova verbalna, a onda i tjelesna agresija.

Sve je više bilo neslaganja među nama, nervoze, svađa… Kao da je postao drugi čovjek.

Sve je toliko prešlo granicu da me jednoga dana u silini svađe počeo tuči. I nije prestajao dok me nije cijelu polomio. Duboko ranjena, i psihički i fizički, završila sam u bolnici. Tu smo se razišli. On je čak bio i optužen na kraju. Djeca su znala za to, ozljede se nisu mogle sakriti, ali o kockanju im nisam govorila. Međutim, ja sam već tada prešla granicu ovisnosti, a da to nisam ni znala”, govori mi potpuno svjesna pakla u kojem se tada našla.

Kada je tako traumatizirana izašla iz bolnice, bilo joj je važno samo kako da fizički zacijeli. Međutim, njezina psiha je bila ranjiva.

“Tada sam prvi put u automat klub otišla sama. Prije nego što bih ušla, uvijek sam se ogledavala oko sebe. Bilo mi je neugodno. Uvijek. Do zadnjeg trena. Stvarno ne mogu definirati zašto sam otišla ponovno tamo. Je li to bila utjeha da zaboravim što se dogodilo, je li već tada bila ta kemijska promjena u mozgu koja me tražila dopamin? Ne znam što se dogodilo. Uglavnom, ja sam svoje rane liječila u polumraku kluba. Moja priča je puna nekih nesretnih spletova okolnosti. No, nije to nikakvo opravdanje. Ja sebe ne pravdam ni s čim. Neki kažu da je kockanje vezano uz alkohol, može biti, ali ja sam u tim klubovima uvijek pila kavu. Zabluda je i da se mora biti u društvu. Posljednje tri godine ja sam bila sama pokraj aparata – nastavlja dalje.

U kockarnicam se nagledala svega i svačega, i dobrih i loših ljudi, mladih i starih, žena i muškaraca, parova. Znala je i bračni par penzionera koji bi došli kad god bi dobili svoju mirovinicu. Ona u početku tamo nikoga nije znala. Nije joj i bilo neugodno jer nitko nikoga ne poznaje. S vremenom bih počela razgovarati. Uglavnom, razgovori su se vrtjeli samo oko kocke.

– To nisu nikakvi odnosi. Tu nema prijateljstva. Čak bi mi došla misao, primjerice maknem se s jednoga aparata na kojem nikako ne mogu dobiti, netko sjedne poslije mene i dobije ogroman dobitak, i ja si mislim ljutito – to su moji novci koje sam ja stavila u aparat. To je ludnica u glavi. Većinom su svake noći isti ljudi. Sad sve više dolaze mladi u grupama. Kad kafići prestanu raditi, oni dolaze jer klubovi rade cijelu noć. Mogu piti, ali usput i kockaju. Imaju te početničke dobitke koji ih vuku. Niti ne slute kako je to opasno.” priča mi.

Doktor Bodor potvrđuje da je većina ovisnika koji dolaze u bolnicu “Sveti Ivan” počela s igrama na sreću kada su bili maloljetni, što je jedan od najznačajnijih rizičnih čimbenika za kasniji razvoj ovisnosti. Mladi često igraju u društvu prijatelja i vršnjaka, a zabrinjavajuće je da neki igraju zajedno s roditeljima. Istraživanje iz 2015. na razini cijele Hrvatske pokazalo je da redovito kocka velik broj učenika srednjih škola.

Koronakriza je dodatno imala snažnog utjecaja na igranje igara na sreću.

“Ovisnici o kockanju koji nam se sada javljaju na liječenje, u odnosu na isto razdoblje prošle godine, imaju težu kliničku sliku, čestu pojavu popratnih psihičkih poremećaja poput depresivnosti i anksioznosti, značajno veće dugove nego što je to bilo prije, odnosno puno izraženije psihosocijalne posljedice u cjelini. Radi se najvećim dijelom o ljudima koji su i prije koronakrize bili u kategoriji tzv. rizičnog kockanja i koje je ekonomska i gospodarska neizvjesnost, ali i potpuni izostanak bilo kakvih konstruktivnih aktivnosti tijekom lockdowna, dodatno gurnula u ovisnost. Kada tome pribrojimo i ljude koji su već razvili ovisnost i koje je izolacija dodatno opteretila egzistencijalnom, radnom i financijskom neizvjesnošću, jasno je zašto smo pod velikim pritiskom. Naše su prognoze da će se ovakav trend nastaviti i dalje, uzimajući u obzir cijelu situaciju u društvu”, zabrinut je dr. Bodor.

Mnogi ovisnici, unatoč tome što gomilaju sve veće gubitke i sve su psihički lošije, nisu niti svjesni svog problema.

Prosječan dug ovisnika koji se liječi u bolnici “Sveti Ivan” iznosi čak 27.000 eura. Ovisnici su najčešće muškarci, u dobi od 18 do 58 godina, prosječne dobi od 32 godine. Najviše je njih u braku. U većini slučajeva imaju završenu srednju školu, samo je manji dio i fakultetski obrazovan. Više od polovice (51 posto) ih je stalno zaposleno, a novac za kockanje posuđuju najviše od obitelji i prijatelja, gotovo 40 posto ih je zbog toga uzelo i kredit u banci. Samo se manji dio ovisnika, njih 20 posto, zadužilo kod kamatara.

Moja sugovornica posljednje tri godine potpuno je izgubila kontrolu nad svojim kockanjem, ali i dalje je svoju tajnu skrivala.

– Najdulje sam ostajala noću, skroz do jutra, dok se ne bi zatvorilo. Zašto? Zato što sam bila u panici. Izgubila sam velik novac. I onda se javlja ona distorzija – toliko gubim, gubim, sad moram dobiti. Potpuno iskrivljeno mišljenje… I onda smo uporni. Sjedim na jednom aparatu i mislim ‘jednom mora dati’. A ne mora! To tek danas znam. Nema tu sreće. A toliko sam se u nju pouzdavala. Zna se da aparat u svom radnom vijeku može dati određeni postotak. To je vrlo mali postotak. No, ponese te. Netko pored mene puno dobije i mislim si ‘sad sam valjda ja na redu’. Ili se sjetim nekog svog velikog dobitka. Jer kockar pamti dobitke. Gubitke ne pamti. To je problem. Uvijek mislite ‘sad će, sad će’. Trenutak kad na ekranu zasvijetli dobitak je onaj za koji živite. Ja sam uvijek išla u dva automat kluba. Nikad me nitko poznat nije vidio. Istina, bio je susjed koji je isto kockao. On šuti. Ja šutim. To je neko nepisano pravilo koje se samo po sebi podrazumijeva – govori tiho.

Zapravo je sreća u nesreći, priča mi dalje, kad si rano ‘uhvaćen’. Nisi stigao napraviti neke krive korake, dugove… Ona je bila predugo u tome.

– Kad sam otišla na liječenje, nisam otišla samo u ta dva, obišla sam sve klubove u mojemu mjestu. Trajalo je jedan cijeli dan. Napravila sam samoisključenje, to je jako važno. Time sami sebi zabranite igrati, potpišete s njima da vam oni neće dozvoliti igru ako opet dođete. Oni moraju pristati. Nekad u klubovima ne znaju što je to. To je vrlo loše za kockare koji se pokušavaju izliječiti. Jer u početku ta iskrivljena kemija u glavi vas tjera na te žudnje koje ne možete kontrolirati. Čista ovisnost, bolest. Koliko god biste htjeli, ne ide bez stručne pomoći – priča mi.

Nijedan kockar ne zna koliko je točno potrošio. Uvijek se zna koliki je dug, ali koliko je usput otišlo, teško.

Njoj je je najveći dobitak bio 50-ak tisuća kuna.

– Tada mi to i nije značilo nešto. Jer ako sam uložila 70 tisuća do tada, to mi nije predstavljalo ništa jer sam i dalje bila u minusu. Nekad bih otišla s 200 kuna pa bi ih izgubila. Onda bih otišla na bankomat, podigla još 500 pa i njih izgubila. Tada bi krenula panika. Izgubila sam 700 kuna, želim ih natrag. Pa dignem 2000 i povećam ulog. Na kraju izgubim i to. Kaos u glavi. Probudila bih se i prva misao bi mi bila ‘što sam sinoć radila?’. Ljutnja, tuga, sram, razočaranje što sam sve potrošila. No to me nije sprečavalo, odlazila bih opet uz obećanje sebi da ću vratiti dug. Odlazila bih na posao i nakon posla ravno u klub. Nikada preko dana nisam odlazila tamo. I vikendima sam odlazila tek navečer. Ja sam uvijek izvršavala svoje obaveze, poslovne i obiteljske. I onda bih se išla nagraditi.

Dok normalni ljudi dižu na bankomatu 200-300 kuna, ja nikad nisam dizala tako malo. Dignula bih barem 2000 kuna. I odlazila bih s velikim iznosima. Kockar ne može imati prazan novčanik. U najgoroj fazi morala sam u njemu imati par tisuća kuna.

image

Učiteljica (50) razredne nastave i majka dvoje odrasle djece

Marko Miscevic/Cropix

Novca ima jer sam nekad i dobivala. Ali bih gubila još više.

Pazila bih uvijek da platim račune, to nisam nikad zanemarila. A kad bi došla kriza, digla bih kredit. Kad opet ponestane novca, prebila bih ga novim kreditom. Bitno mi je bilo samo da ostane novca za kocku. To je začarani krug – priča moja sugovornica.

Ljudi koji ne stanu na vrijeme imaju više od milijun i pol kuna duga, a prosjek unjenoj grupi u dnevnoj bolnici je oko 33.000 eura duga po osobi.

Početkom ove godine bila je na rubu. Mislila je da ću umrijeti koliko je oslabjela od stresa, od grozničavog razmišljanja kako će, gdje prebiti dug, samo je radila kombinacije u glavi. Nije mogla zaspati, noćima je bila budna, kao da joj je tisuće misli prolazilo glavom u trenutku. Udaljil se od svih, čak i najbližih.

– Bila sam sama u svijetu koji ne postoji. I ništa me u njemu više nije veselilo, niti dobitak. Jer sam izgubila sve ono što je bitno. I to ništa nije moglo kompenzirati, priča mi o svom slomu potpuno racionalno.

Prije pola godine, nakon što danima nije spavala, a više nije mogla niti jesti, napokon je prelomila – pozvala je djecu i sve im je rekla.

– Rekla sam da sam ovisnica. Bili su u šoku, nisu imali pojma. Ne znam kako, ali, vjerujete, svaki kockar to može sakriti. To ide postupno, nije da sam odjedanput nestala iz svog života. Odrađivala sam svoje obaveze. Obitelj je možda primijetila da sam razdražljiva, da se komunikacija smanjuje. Ako sam bila u kockarnici, rekla bih da sam kod prijateljice, da smo nešto slavili. Povlačila sam se svoj svijet kako ne bih morala priznati o čemu se radi. Međutim, kockari su vješti lažljivci, ne zato što su zločesti, to su sve simptomi bolesti”, govori mi pomalo se pravdajući.

Kaže mi da mora zahvaliti svojoj djeci, oni su joj velika potpora. Odmah su se potrudili pronaći joj liječničku pomoć i s njom su otišli u bolnicu “Sv. Ivan”. Ona otad više nije ušla u kockarnicu.

– Djeca razumiju da je to bolest i vrlo su čvrsti i odrješiti. Odmah u početku morala sam im dati sve svoje kartice i osobnu. Nikad više ne smijem u novčaniku imati više od 20 kuna. Oni mi daju novac. Sve račune, čak i za kavu, nosim im da vide na što sam potrošila. To su pravila koja dobijemo na početku liječenja u dnevnoj bolnici, koja su izuzetno korisna. Pogotovo u početku, da se zadrži apstinencija. Jer što vi dulje apstinirate od kockanja, to vam se mozak više čisti od svih tih distorzija, krivih mišljenja. Upoznala sam tehnike i alate kojima se mogu othrvati tim žudnjama koje se pojavljuju. One nikad ne traju dugo. Možda pet minuta, ali vrlo su intenzivne. Znojim se, drhte mi ruke… Sada znam što tada trebam napraviti. I žudnje polako nestaju.

Druga stvar je, kad imate 20 kuna, ponovno vam se vraća vrijednost novca. Za taj novac sad znam da mogu napraviti ručak. Prije mi to ništa nije značilo. 200, 500 kuna… To je bio papir – kaže-

Nedavno je prošla tri mjeseca dnevne bolnice. Svaki dan dolazila bi ujutro u Zagreb, jednom tjedno, popodne, imali su obiteljsku terapiju. Jer kockar nikad ne stradava sam, uvijek vuče oko sebe barem još 4-5 ljudi, ponekad članove obitelji, ponekad i prijatelje koji su jednako istraumatizirani. Nisu toliko povrijeđeni dugovima koliko time da im je bliska osoba mogla lagati, manipulirati njima.

– Ja najviše na svijetu volim svoju djecu, nisam im željela zlo. Oni ne mogu razumjeti taj svijet kockara pa se na tim terapijama i oni upoznaju s njim. Vraćamo povjerenje, učimo ponovno komunicirati. Nisam sve uništila, ali je dovoljno što sam lagala svojoj djeci. U dugu sam nešto više od 200 tisuća kuna, za koje sad otplaćujem kredit. S tim sam se pomirila. Bitno mi je da ostanem zdrava. Vratila sam se aktivnostima koje me čine sretnom, čitam, šećem, družim se s prijateljima. Sve neke jednostavne stvari. To je kronična bolest koja traje cijeli život. Kao i svaka ovisnost, ona se može vratiti. Mozak kockara je uvijek u opasnosti da se prebaci na nešto drugo. Ja ne smijem više uplatiti niti Eurojackpot. Može biti i bilo koja ovisnost… Sada se osjećam predivno. Važno je ostati u tom sustavu, konstantno se podsjetiti, poslušati neke priče kojima se više nikad ne želite vratiti. Mislim da je jako važno pomoći drugima svojom pričom. Da samo jednom pomognem, to mi je dovoljno… Ljudi misle da je to porok, govore – kako ga ne bih mogao kontrolirati? Ali ne možeš, to je bolest. Jedna odluka, jedan trenutak može promijeniti sve”, zaključuje naša sugovornica.

izvor:jutarnji.hr