Bunt građana u Srbiji može utišati samo uspostava “Republike Srpske” na Kosovu

Zanimljivo je kako se s narodima na balkanskom prostoru povijest ponavlja ili poigrava. Do prije dvadesetak godina Srbi su bili ti koji su lokalne dužnosnike upitnoga izbornog legitimiteta u policijskoj pratnji dovodili da preuzimaju vlast u općinama na Kosovu.

Nezadovoljni svojim statusom i pravima kosovski su Albanci uglavnom bojkotirali izbore koje bi raspisivao Beograd ili tadašnja pokrajinska vlada u Prištini. To je srpskoj manjini omogućavalo držati poluge vlasti u svim lokalnim zajednicama. Tamo gdje je zatrebalo, tu lažnu demonstraciju demokracije svojim je sredstvima podupirala i srpska policija. Imala je velikosrpska politika i “svoje” Albance, poslušnike bez izbornog legitimiteta, koji su davali doprinos ovoj “fake” demokraciji. Najočitiji primjer je kada su devedesetih Sejdu Bajramovića “izabrali” u Predsjedništvo “SFRJ” i tako njegovom “kosovskom rukom” pokušali ovladati bivšom državom.

Još od osamdesetih godina prošloga stoljeća bilo je jasno da takav način vladanja na Kosovu, koji je postajao sve represivniji, ide svome kraju. Intervencija NATO-a na Kosovu, proglašenje neovisnosti i međunarodno priznanje najmlađe europske države i službeno su označili kraj srpske vladavine. No, srpska zajednica u većem se broju održala na sjeveru Kosova, a mirovni sporazum i razni politički i diplomatski manevri omogućili su Beogradu da na tom prostoru tijekom godina održi lokalnu vlast. Ipak, od potpune političke kapitulacije spašava ih Bruxelleski sporazum koji predviđa uspostavu Zajednice srpskih općina (ZSO).

Vučić je svjestan kako Zapadu ne treba novi rat u Europi i da je spreman tolerirati i njegovu “neutralnost” prema Rusiji samo ako “ostane privržen trajnom rješenju kosovskog pitanja”, što je diplomatski opis procesa koji bi jednoga dana trebao završiti uzajamnim priznavanjem Srbije i Kosova. Kao izlaznu strategiju, pred javnošću, Vučić traži stvaranje ZSO-a na sjeveru. U međuvremenu koristi sve raspoložive metode kako bi iz Prištine isprovocirao nervozne reakcije. U tom kontekstu poslao je i srpsku vojsku na granicu Kosova.

To mu umnogome i uspijeva jer, da nije tako, kosovski premijer Albin Kurti ne bi se danas našao u međunarodnoj poziciji koja sve više sliči onoj Slobodana Miloševića u devedesetim godinama. Pokušaj da se srpske opstrukcije i napuštanje lokalne vlasti na sjeveru riješe improviziranim izborima i nasilnim instaliranjem “izabranih” dužnosnika samo je usložnio problem, a Kurtija pretvorio u negativca. Koji bez američke potpore riskira slabljenje svoje države.

Bez obzira na to koliko bilo istine u tomu da Srbija želi stvoriti “novu Republiku Srpsku” na sjeveru Kosova, Priština je pokušajem uspostave vlasti dugim cijevima prešla “crvenu liniju”. Bez potpore Zapada Kosovo ne može očekivati završetak priče o neovisnosti. Stoga su simbolične sankcije koje im uvode Amerikanci tek najava onoga s čime bi se Kurti mogao suočiti ako ne odustane od nasilnog preuzimanja vlasti u srpskim općinama.

Možda bi to u nekim drugim geopolitičkim okolnostima i moglo proći, ali Zapadu su Vučić i Srbija danas potrebniji nego Kurti. Zato ga disciplinira “mrkvom” ili “batinom”, kao, primjerice, haaškom optužnicom kojom su presuđeni Miloševićevi šefovi tajnih službi Simatović i Stanišić. U prijevodu, za agresiju na BiH i RH optužena je Srbija. Što i Vučića i njegovu državu čini još ranjivijima i ucjenjenijima.

Prosvjedi protiv nasilja u Beogradu do protekloga se vikenda nisu doimali prijetnjom Vučićevu režimu. Međutim, mirni bunt građana sve je masovniji i svaki bi sljedeći za njih mogao biti opasniji. Čini se da su Vučić i njemu bliski mediji tek ozbiljno shvatili ovaj posljednji. Međutim, aktualnog srbijanskog predsjednika hrabri što mu Amerikanci, barem prividno, drže stranu. Čak i slabašna oporba, kakva je ona u Srbiji, izgledala bi drukčije uz otvorenu potporu iz Washingtona. A nje, barem javno, nema, pa i zbog toga što mu je važniji srbijanski predsjednik jer trenutačno drži ključeve rata i mira na Balkanu.

Vučić je bitan i zbog držanja pod kontrolom Milorada Dodika, koji je nevoljko, ali ipak, morao progutati prošlotjedni simbolični prelet američkih bombardera iznad BiH. Istih onih koji su ih baš zbog Kosova bombardirali prije više od dva desetljeća. Dodik može prijetiti svojim proruskim stavovima, ali bez odobrenja Beograda ne smije povući nikakav destabilizirajući potez (čak i da želi). Koliko je važna američka potpora, osjeti se i u ostatku BiH, odnosno entitetu Federaciji BiH. Tu je Amerika, kao ključni saveznik, snažno podržala uspostavu nove vlasti. SAD ima glavnu ulogu i u stabilnosti Crne Gore, Albanije, Sjeverne Makedonije. Možda mu ovaj prostor nije u vrhu prioriteta. Ipak, dovoljno je visoko da ne dopusti neke nove kosovske bitke ili balkanske ratove.